MUŠKARČEVO

... Mićurin - sjena od čovka ...

"Kako je Turina ono reka ..." mislija se Bikla. "Muškarčevo je oto ... dat i jedinu košulju i gaće sa sebe kad triba. Dati i krvi ispo vrata ... a nu mene ... krijomice noću a sakrit po danu ... da si sada tute, moj Turina, ja bi ti reka da je muškarčevo i ustat za Dom, ne ostat sideć uz komin ... nebojat se umrit i provat priživit, tvojiman na radost ... jerbo, muškarčevo je i hraniti i braniti; muškarčevo je svomen pripremit šta bolje, da mu sutra bidne u životu laknje, lišpe; ne dignit ruku na nejač a prsa u prsi su sebi ravnin, mere i jačin. Oto je muškarčevo ... neužgat tuđe trude i nerušit i. Muškarčevo je neponašat se priman ćeljadetu ka da je guda za klanje ... neka, neka, doće sve na svoje ... uzdan se u Boga i Poglavnika." ... "Mićurin! Mićurin koji je bija viši od najvisjeg. Kusipo čovka. Nikad većeg i jačeg u cilu kraju i ni u kog se nije pača, a nu ga sad: metiljavac sušičavi kakvin su ga švabe napravile u pet dana. Mićurin - sjena od čovka sad po cili dan sidi u ladu i pači šakavac ... Materino "Ljutu travu na ljutu ranu". "Takiitaki san ja. Materino dite. Ćaćino i više. Ni zmije ni medvida me nije straj a di čovka. Muškarčevo je priživit i vratit sviman kako in i iđe. Oko za oko zub za zub! I u Bibliji stoji. Ljutu travu na ljutu ranu!!!".
Palo mu napamet Poglavnikovo obraćanje rvackoj mladeži, koje je zna naizust, jerbo ga je iljadu puta čuja dok je bija narednik dojavne postrojbe i pečija se prid dicom idući po školama sa nadčasnikom, satnikom Lovrinčevićem, šireć ustašku riječ, otvarajuć dici oči, spremajući i:

"Dragi ustaški junaci!
Svakoga dana, prije svakoga sata u školi, prije i poslije svakoga sastanka, na ulici kao i kod kuće mi se pozdravljamo s našim lijepim ustaškim pozdravom:

Za Dom spremni!

Taj je pozdrav lijep, pun smisla i sadržaja. Da bismo taj naš pozdrav mogli još više zavoljeti, da bismo ga s razumjevanjem i poštovanjem izgovarali, ja ću vam danas govoriti što znači taj pozdrav i zašto se mi, ustaše, baš tako pozdravljamo.
Kada kažemo za dom, vi znate da ne mislimo ovaj ili onaj dom, ovu ili onu kuću, nego mislimo na zajednički dom svih nas Hrvata, na našu lijepu Hrvatsku domovinu. Kao što je dom, kuća, obitavalište jedne obitelji, male zajednice ljudi povezanih krvnom vezom, tako je Domovina veliko obitavalište ogromne obitelji koja se zove narod. Ali vidite dragi ustaški junaci, nije to samo slučajno, da riječ domovina dolazi od riječi dom. Domovina je Dom u velikom, a Dom je domovina u malom. To nam krasno tumači naš pjesnik Đuro Arnold u svojoj pjesmi: "Domovina". Ta se pjesma nalazi u staroj čitanci trećeg razreda gimnazije i sigurno su je neki već čitali. U njoj se opisuje jedan mali, ubavi dom u kojem, za dugih zimskih večeri uz svjetiljku sjedi jedna obitelj: otac s malim sinom na krilu i majka što ziba kćerku i pjeva joj "Lijepa naša Domovino". Mali sin čuo je riječ domovina pa ga je počelo zanimati šta to znači. On se okrenu tati:

Netom šapnu rujne usne sina

reci, tato, što je domovina?

I sada mu tata stane tumačiti: dok si sine bio malen kao seka, Domovina bila ti je cijela ova zipka, kićena i meka, majka, ja i ova izba bijela. Ali, poslije, kada si malo odrastao, ti si vidio da ne pripadaš samo ovoj zajednici, našoj kući i obitelji, nego da si ti pripadnik ovog sela. Poslije, kada pođeš u školu, vidjet ćeš da ti pripadaš još većoj, još široj zajednici, zajednici ljudi kojim isti govor život sladi, kojim isto srce grije grudi. Oni sačinjavaju jednu veliku zajednicu koja se zove narod.
Oni imaju mnogo toga zajedničkog, što svi nazivlju svojim. Imaju zajedničke velikane s kojima se ponose pred drugim narodima kao što se mi Hrvati ponosimo sa svojim kraljem Tomislavom, Krešimirom, Zrinskim, Starčevićem, Kvaternikom i s našim Poglavnikom.

Nikada nećete čuti pripadnika drugog naroda, naprimjer Srbina, da bi te ljude nazvao svojim i da bi se s njima ponosio. A mi s ponosom izgovaramo: Oni su naši! I mi znamo kako su naši velikani učinili velika i sjajna djela kojima se divio čitav svijet. Kako su oni čitavim svijetom pronijeli slavu hrvatskog imena. Vi znate da su nas, katoličke Hrvate, zvali svuda u Europi predziđe kršćanstva. A u isto vrijeme su muslimanski Hrvati na drugoj strani bili najugledniji dostojanstvenici na dvorovima sultana na kojima se govorilo hrvatskim jezikom.
Kada je trebalo braniti svoju grudu zemlje na kojoj žive Hrvati, naši su pređi bili prvi. Bili smo narod ratnika i boraca za križ časni i slobodu zlatnu. No, osim toga, našlo se kod nas ljudi koji su dospjeli usred bojne buke pograbiti pero još u ruke, da napišu krasna književna djela koja dokazuju da mi, Hrvati, nismo samo narod vojnika nego i kulturni narod, i, evo dragi ustaški junaci, to sve što su oni nama ostavili, to je naš Dom, to je naša Domovina.
Obranili su nam naše lijepe krajeve svojom krvlju. Njima imamo zahvaliti da divno Jadransko more možemo nazivati našim. Ostavili su nam slavu ratnika i boraca, slavu umjetnika i književnika. To je sve naš Dom, to je naša Domovina. Baština naših umrlih junaka. I oni su nam je ostavili, ne da se samo s njome hvalimo nego da njihovu baštinu još povećamo, da nastavimo njihovo djelo.
U spomenutoj pjesmi "Domovina" pita na završetku otac svoga maloga sina "Hoćeš li mi, sinko, ti djedova stazom?" a mali sinčić odgovara:

Hoću tata kunem ti se vjerom

Radit u dan. Učit u noć kasnu.

Junak bit ću mačem ili perom

za tu našu Domovinu krasnu!

Vidite, dragi ustaški junaci, taj mali je pokazao tim rječima sve ono što mi razumijevamo pod rječju SPREMAN!

SPREMAN! - raditi, učiti, da se izobrazim za pametnog, spremnog i za svaki posao sposobnog Hrvata koji će moći dobro poslužiti Domovini!

SPREMAN! - slušati i pokoravati se svojim predpostavljenima, držati se stege na svakom koraku jer se bez stege ne postiže ništa!

SPREMAN! - žrtvovati se, pregorjeti svoje osobne želje i prohtjeve, jer samo na žrtvama gradi se veličina hrvatskoga Doma!

Zato, dragi ustaški junaci, izgovarajte naš pozdrav s poštovanjem, da pokažete, da razumijete što on znači. Pokažite u životu da ste razumjeli naš ustaški pozdrav. Ne izgovarajte ga samo riječima nego i u vašem vladanju pokažite da ste zbilja ZA DOM SPREMNI!"

Naizust je Bikla sve oto zna jerbo je ki okoprčan, prilip mladić, krupan, kusgaipo, Hrvatina kojemen stoji uniforma ki salivena (sašili mu po miri) obaša prikonekoliko razreda diljem Nezavisne države Hrvatske ki narednik ustaške vojske za pokazivanje, samo za vidit ga, jerbo si ima šta i vidit.

"Za Dom i Poglavnika spreman! Neka je moj izgorija. Neka je Poglavnik taljanima da. Ako nisan svoj sačuvaću tuđi. Hrvatski svaki Dom je i moj Dom..." svađajuć se sam susebom i priljut na sebe, na nesriću svoju, na švabe, četnike, partizane, domobrane, mišljaše dalje Marko. Prenila ga pobilila desnica jerbo tolko je stisnija svoju pušku Mauser Karabiner 98 da ga ruka zabolila.

Mauser Karabiner 98

"Neka. Doće sve na svoje. Samo da se dočepat Prijedora. Priživit i vrnit doti jednom švabi. Nije muškarčevo palit ljude. Sve ću ji zapalit. Pobit. Priklat. Je, Turina moj, nije oto muškarčevo. Nikad više neću bit muško!". Zbacija je mutap sa sebe i poša ubrat mišjakinje, dragušca, čestoslavice. Šta nađe. Tribala bi Dinara bit puna samonikla jestiva bilja šta je Mater, više za salatu, brala, a moglo se i omanama jist. Ni korjen maslačka nije loš. Moš i njega omanama. A najde li lisičke il blagve neće morat ni vatre palit. Izist će i sirove. I golubaču isto. "Priživit ću i vratit ću, takiitaki san ja!"

Đuro Arnold - Domovina

Zimska nojca već se šulja dolom,
Sitne svijeće po svem pali selu;
Sniježak prši, - svakom stablu golom
Rad bi netko košuljicu bijelu.

Na kraj sela stoji kuća stara,
Kano raka čini ti se grobna;
Al da vidiš, kako pogled vara,
Ded zaviri na okanca drobna.
Nasred stola svijeća dogorijeva,
Do nje zdjela, pladnji, suđe ino;
Majka kćerci, gle uz zipku pjeva:
"Lijepa naša domovino"...

Sinčić mali ocu si na krilu
Drži knjigu punu slika, bajka;
I začaran sluša pjesmu milu,
Što mu snenoj seci pjeva majka.
Netom šapnu rujne usne sina:
"Reci, tato, što je domovina?"

Otac svoje pogladio zlato,
Pak mu milo odgovara na to:
"Dok si bio malen kao seka,
Domovina bila ti je cijela;
Ova zipka kićena i meka,
Majka, ja i ova izba bijela.
Zipka te je ljuljala u sanje,
Majka svojim mlijekom dojila te,
Ja po izbi - nakon muke danje -
Igrah s tobom igre umiljate.

Malo poslije pružila se širom
Preko dvora, vrta, naše njive,
Donle, gdjeno stoje vrbe sive,
Gdjeno gorski potok šumi s mirom.
Onda njojzi pripadala staja,
I kravica, što nas mlijekom hrani;
Male koke, što nam nesu jaja,
Vjerni kudro, što nam kuću brani.

Poslije, kad ćeš poć' u prvu školu,
Pružit će se ona po svem dolu;
Cijelo selo obujmit će tude,
U njem dobre i radine ljude.
Da još više: one humke, šume,
Što će ljeti jagodama rodit;
One bijele staze, ravne drume,
Kud će tata nedjeljom te vodit.

Ali tvoja duša dobro sluti,
Da još dalje vode ovi puti:
Vode preko polja, rijeka, gora,
Vode uzduž širokoga mora.
Svud se nađu sela, bijeli gradi,
Svuda bistra uma dobri ljudi:
Kojim isti govor život sladi,
Kojim isto srce grije grudi.

Oh, daleko, sinko moj, se pruža
Ova naša domovina krasna;
Njeno ime - mirisna je ruža,
Njena slava - zvijezda vijekom jasna.
O toj slavi pričat će ti knjige,
Štono ćeš ih diljem škola učit;
Pri tom često morit će te brige,
Kako li ćeš pravo sve dokučit.

Ali zato duša će ti ronit
U davninu nevidovnih međa,
Iz nje će ti kao bajka zvonit
Zveket mača junačkih nam pređa:
Ti ćeš doznat, kako su za grudu
Zemlje svoje lili krvi česme,
I sudbinu kako su si hudu
U vječite okovali pjesme.
Čut ćeš, kako bjehu tvrđom jakom
Čovječanstva prosvjetnome rodu;
Kroz stoljeća branili ga šakom,
Spasili mu vjeru i slobodu.

Pojmit ne ćeš samo, je l' im jača
Snaga uma bila ili mača, -
Jer su kadšto usred bojne buke
Pograbili pero još u ruke,
Njim su čuvstva ocrtali vrela,
Smjele misli, mašte plamen živi,
Satvorili ona sjajna djela,
Kojim i sad cio svijet se divi.

Tako pređi namrli nam slavu,
A sa slavom ovu dragu zemlju;
Pak su onda naslonili glavu,
Tihi sanak da u grobu drijemlju.
Al iz groba glas nam šalju oni:
Nek na umu sveđ nam domovina, -
Ne ćemo li, da kô zv'jer nas goni
Tuđim svijetom strašna kletva njina!
Kako i ja možda, sinko zlati,
Već nad groba crnim lebdim jazom,
Duša brižna htjela bi mi znati:
Hoćeš li mi ti djedova stazom?"

Sinčić - dotle mramornom u muku -
Na srdašce metnuo je ruku,
S tužnih misli glavica mu gori,
Al on ipak krepkim glasom zbori:
"Hoću; tato, - kunem ti se vjerom, -
Radit u dan, učit u noć kasnu:
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu!"

Sretnom ocu krupna suza kane:
Znamen sveta blagoslova nijema;
Sinčića si žarko ljubit stane,
Pa ga onda na počinak sprema.

Zimska nojca pustim vlada dolom;
Ljudi u san tonu po svem selu;
Sniježak prši - svakom stablu golom
Rad bi natkô košuljicu bijelu.

___________________________________________________________

RJEČNIK

turina (korun, kukuruška, kurelja, kureljica, ovaljina, paćalica, paćura, šuvela, sturina) - drvenasti dio kukuruznog klipa
bikla - mješavina vina i kozjega mlijeka
nu - gle
tute - tu

gaće - hlače
bidne - bude
laknje - lakše
lišpe - lijepše
nejač - djeca
neužgat - nezapaliti
i - ih
čeljadetu - čovjeku
guda - prasica
najvisjeg - najvišega
kus - velik komad
pača - dirao, mješao, "zabado nos u tuđa posla"
nu - vidi, gle, eto

metiljavac - slabašan, nikakav izgledom

sušičavi - tuberkulozan

lad - hlad, hladovina

pači - kupi, slaže, gomila

šakavac - kamen veličine "za u šaku"

pečija - pokazivao se praveći se važnim

okoprčan - neukrotiv

nojca - noć, noćca

drobna - sitna

izba - mala soba, sobica

kudro - pas kudrave (kovrčave) dlake

mutap - velika suknena vreća

omanama - odmah, u isti čas, u isti tren, najbrže moguće, hitno

najde - nađe